Objekti u tranziciji | IVAN DUJMUSIC | galerija VNTeksta za radio emisiju "TRIPTIH" HRT 3 | Boris Greiner
Iako vrlo precizan, naziv izložbe ipak pomalo navodi na krivi trag. Ponajprije s obzirom na riječ 'tranzicija', koja u suvremenim umjetničkim krugovima asocira na politički procede, pa bi se moglo pomisliti kako su u pitanju napuštene tvornice ili kojekakvi drugi objekti na koje tranzicija nedvojbeno i intenzivno djeluje. Objekte, međutim, koje Dujmušić predstavlja tematski ne povezuje određeno političko stanje jednog dijela svijeta, nego strukturalni dijelovi ovog našeg svijeta, a to su njegova četiri osnovna elementa: vatra, voda, zemlja i zrak. Dakako, tu je i peti element. Osim ironijskog poigravanja s asocijacijom jednog dijela naslova, primjećuje se i aktivnost na razini cjelokupna značenja naslova. Naime, objekti koje Dujmušić izlaže definitivno jesu u tranziciji, odnosno promjeni, no to se ponajprije odnosi na njihov sadržaj, on se mijenja, a tek slijedom toga i objekti kao takvi. Krenimo abecednim redom. Objekt čiji je sadržaj vatra zove se «Vjera u težinu kao mjeru» i djelomično se referira na Jannisa Kounellisa (kao što se uostalom i ostali objekti referiraju na Dujmušiću očito značajne umjetnike). Na metalnoj, pomalo oksidiranoj ploči cca 50 x 70 cm pričvršćena je polica na kojoj se nalazi stara poštanska vaga namijenjena mjerenju težine pisama, a na njoj je svijeća koja gori. Vosak se topi, ali je veliko pitanje hoće li težina biti ista kad svijeća dogori do kraja. Eventualna razlika u težini mogla bi ilustrirati težinu značenja pisama što ih je ta vaga nekad mjerila. Odnosno neku apstraktnu težinu koja se ne mjeri gramima, ali ipak postoji. Kao što, primjerice, patafizičari tvrde kako se u izračunu 2+2=4 nikad ne uzima u obzir brzina vjetra. Precizno mjerenje težine izgaranja, prevedeno na jezik simbola, osim što označava vrijeme nestajanja, a slijedom toga i rad pretvara u temporalni, zato što on kao 'objekt u tranziciji' postoji jedino kad svijeća gori, istodobno sugerira i svojevrsnu neuhvatljivost fenomena vatre. Neuhvatljivost što ga zapravo i promovira u jednog od osnovnih elemenata. Izražavajući upravo to njegovo ključno svojstvo posredstvom simulacije težine, na realnom se planu nije dogodilo ništa novo, i drvo je teže od pepela koji iza vatre ostane, ali se na onom značenjskom ili metaforičkom uspjela ostvariti, ako ne baš pobjeda, a onda barem prednost – vatru se zaskočilo, nije očekivala da će joj izmjeriti težinu. Te na taj način uzeti mjeru. Poštanska se atribucija kao scenografska poluga pojavljuje i u objektu pod nazivom «Sjeverna pošta», a čiji je sadržaj drugi abecedno posloženi element – voda. Ali, zapravo, ne baš voda (koju bi se s obzirom na temperaturu moglo označiti kao srednje agregatno stanje), nego proces odnosno tranzicija tog elementa iz krutog u tekuću formu. U plehnatom se lavoru nalazi krupan, kockasti komad leda. Led je poput paketa omotan špagom i na njemu je poštanska marka s likom polarnog medvjeda. Pa kao što i svijeća materiju pretvara u dim, tako će i galerijske toplinske okolnosti led prevoriti u vodu, a bijelog medu ostaviti da pliva na površini. Sudeći po glasnim upozorenjima, taj bi medo uskoro mogao doplivati i do našeg Jadrana. Osim dimenzije civilizaciji prijeteće ugroze, što ju je Dujmušić autorskim potezom, predstavivši globalno zatopljenje sjevernom poštom, vrlo točno i vrlo duhovito upakirao, taj rad, na razini serije, predstavlja drugačiji oblik tranzicije od onog prvog – nešto se ne pretvara u ništa, nego u nešto drugo. I špaga i marka plivaju u vodi, jedino su izgubili svoju funkciju. Kao što ju i poštanska vaga, u svojoj tranziciji, također pomalo gubi. (Čak bi se moglo razloge i jednog i drugog gubitka proglasiti identičnim – komercijalna tehnologija.) Na razini razumijevanja elementa, pak, vodu je moguće usporediti s životom, nema ga ni u ledu ni u pari. I poslovica kaže da je more izvor života. Iz čega proizlazi kako je ovaj 'objekt u tranziciji' zapravo portret nastanka života. Osim što istodobno izražava i opasnost da ta tranzicija odredi i njegov nestanak. Vatra će se ugasiti, led otopiti, ali zemlja će samo promijeniti oblik. Nije se, dakle, nešto pretvorilo u nešto drugo, nego je ostalo isto. Razlika je tek u visini, brdo je postalo ravnica. Pa kako i u Zemaljskim mijenama, tako i u radu «Zakon situacije» vibracija nastala djelovanjem ispod površine pomalo ruši piramidalnu formu načinjenu od zemlje. Ta se forma nalazi na aluminijskom četvrtastom tanjuru, ispod njega, pokretana elektromotorom, poput metronoma šeće metalna poluga na čijem je vrhu bat obložen filcom. Pri svakom prolasku taj bat dodirne plohu iznad sebe, a nastale vibracije malo pomalo truse zemlju. Baš kao i svi ostali predstavljeni radovi, i «Zakon situacije» je posve privremen – kada brdašca na pladnju posve nestane, to će i dalje biti objekt, ali ne više u tranziciji. I na kraju, kao posljednji abecedni element 'pojavljuje' se i zrak u radu «Rekonstrukcija daha». Na drvenoj je podlozi stakleno zvono u kojem se nalazi napuhnuti bijeli balon. Ne inzistira se na činjenici da je stakleni poklopac hermetički pričvršćen na podlogu, nije, uostalom, niti važno hoće li zrak što vrlo polako curka iz balona ostati ispod zvona ili će pobjeći van. Iako formalno itekako vidljiv, balon je ispunjen istim sadržajem kao i prostor zatvoren staklenim zvonom oko njega, kao i prostor galerije oko zvona i tako dalje. Iako će, kroz mjesec dana, polako se ispuhujući, balon na kraju ostati tek smežurani komad gume, tijekom tog vremena on nedvojbeno jest objekt u tranziciji. Promatrajući, međutim, tu tranziciju na razini elementa, moguće je reći kako se u ovom slučaju ništa pretvorilo u ništa. Iako smo manifestaciji te pretvorbe upravo svjedočili. Dapače, možda bi i poštanska vaga ustanovila dokaz o promjeni. A kao posljednji rad u ovom prikazu, odabran je onaj koji manifestaciju takozvana 'peta elementa' pronalazi u području umjetnosti. Dakle, neegzaktnosti, koja za razliku od četiri elementarna čimbenika materijalnog, nastaje kao proizvod duha. Kategoriji kojoj jednako pripada i ljubav (u interpretaciji Mile Jovovich ta se nematerijalnost, primjerice, manifestira vrlo konkretno - spašava svijet), baš kao i bilo koja druga materijalnost što nastaje kao rezultat energije duha. «Ukidanje linije» ima polazište u slici Josipa Vanište «Srebrna linija», no u Dujmušićevoj je interpretaciji ta vodoravna linija izvučena plavim pigmentom i počinje na zidu, zatim prelazi preko bijelog obješenog papira B1 formata i nastavlja se ponovo na zidu. Ispred nje, po konstruiranoj 'polici', pričvršćenoj tik ispred slike, prolazi nekakav aparat pokretan elektromotorom koji na sebi ima četkice koje pomalo brišu pigment s papira, pa na koncu dobivamo tek početak i kraj te linije na zidu. U referentnom odgovoru Vaništinoj premisi o ustanovi horizonta kao činjenice koja razdvaja zemlju i nebo, koja razdvaja ono konkretno od onog što nekonkretno postoji, što se pak metaforički može protegnuti i u univerzalnije dimenzije, Dujmušić kao da ukida prostorno razlikovanje i uvodi vremensko. Ovaj 'objekt u tranziciji', baveći se 'proizvodnjom' slike (što bi se moglo usporediti i s proizvodnjom tona ili riječi), na razini simbola postavlja proces kao smisao umjetničke djelatnosti. Bez obzira proizvodi li se slika ili prezentira njen nestanak, tranzicija postoji dok proces traje. Kao što je trajanje ključno i kod emotivnog, misaonog, mentalnog ili bilo kakva duhovna procesa kao sadržaja petog elementa. A kad proces završi, ponovo ćemo ga započeti, kada stroj izbriše liniju, Dujmušić će povući novu. No, za razliku od ova četiri, metaforičko značenje petog objekta ipak otvara mogućnost postojanja i nakon tranzicije. Ukoliko, naime, krenemo od toga da se piše slijeva nadesno, a tako valjda i povlači linija, stroj što ukida liniju ide također tim putem, stoga je ovdje proces nastanka i nestanka predstavljen na pravcu po kojem istim smjerom prvo ide nastanak, da bi njegovu egzistenciju dokinulo brisanje, što ide istim putem malo iza njega, a što zapravo i odgovara našem prolasku životnim pravcem. No, ukinuta slika i dalje ostaje slika, u formi bijelog prozora u bijelini galerijskog zida o čijem postojanju informira početak i završetak plave linije. Boris Greiner © Copyright - Boris Greiner www.petikat.com/greiner |
The Objects in Transition | Gallery VN | Zagreb | 31.5. – 17.6. 2016The catalog text | Olga Majcen Linn | Gallery VN
Ivan Dujmušić: Objects in Transition “In this series of artworks, which includes various installations and objects, I explore transiency. I am interested in the aesthetic experience of an artwork, as its physical change depends on its duration in time: how this particular duration could be instrumentalized in order to make it explicit, and what emotional impact this process would have on human perception.” - Ivan Dujmušić Abolition of the Line makes reference to the central artist of the Gorgona group – Josip Vaništa. In his drawings, Vaništa strove to achieve nothingness, asceticism, and self-liberation, which is why he reduced the drawing to a single line, tending towards the absolute minimum or the “zero drawing”, as he explained in an interview. Ivan Dujmušić has continued Vaništa’s work by creating a robot to erase the drawn line. Taking a step further, he made a machine annul the drawing, which had already been reduced to a single line in Vaništa’s style, literally bringing it to the zero point. Once the machine has erased the line, the artist draws it again so that the machine can erase it, which introduces a Sisyphus-like absurdity to the picture and the very process of drawing. The question arises: whose handwriting is it after all – does it belong to the artist who is mechanically drawing the line with the help of a piece of rope, or the machine that enthusiastically erases the line, bringing the drawing to the zero point? Dujmušić’s work Northern Mail resulted from his prolonged stay in Norway. The very title is somewhat reminiscent of Fluxus’ mail art and their experimentation with mail service. Even though the ice boulder did not reach the gallery by mail, it is wrapped as a parcel, dripping into an aluminium bowl as a reminder of distances, of the climatic and cultural differences, slowly vanishing like a pale memory of distant journeys, first by dripping and then by evaporating. This artwork was also linked to Damir Sokić’s text published for the exhibition of Demur, Petercol, and Sokić, in which he referred to the position of the artist as a starved and lonely polar bear standing on a splinter of ice. It is with this ascetic position of solitude and alienation from the rest of the society that Ivan Dujmušić identifies himself with, sending his splinter of ice as a thought from the north straight to the gallery. Reconstruction of a Breath was likewise transformative in its nature. Referring to Manzoni’s famous artwork Artist’s Breath, Dujmušić completed his sculptural installation by exhibiting it in a glass case. The transformative nature of this artwork was rather slow as the balloon took more than a month to deflate. Nevertheless, the artist dealt here with the same issue as Manzoni, which is the obsession of the world of art with the durability, or even eternity of an artwork. Belief in Weight as a Measure partly referred to Jannis Kounellis, more precisely to the untitled artwork that he had performed in 1969, when he placed a candleholder in his mouth and had the candle lit for the vernissage. Same as in many other artworks by Dujmušić, the candle flame was soon extinguished and its traces could only measure the impact of purification and silence. He placed his own candle directly onto a mail scale, normally used to measure the weight of letters. The scale measured the weight of a melting candle, and when the process was over, the scale was supposed to reach the zero point. This idea was continued in the last work from the series, titled The Law of the Situation: a truncated pyramid made of earth. The machine on which the pyramid was placed produced vibrations, which slowly destroyed the pyramid and made it collapse. This exceptionally quoting series of artworks is permeated with the reflections of various authors and their opuses, showing – as Dujmušić himself has stated – the line of artists from which he originates. By explicitly introducing the artists from whom he has learned or by quoting their work, he shows his spiritual affiliation and also incorporates a part of their energy into his own artworks. An especially interesting aspect is that he often complements the dialogue with his conceptual predecessors by introducing a machine. His robotic author is a vibrating mechanism that shatters the stable pyramid, disturbs the equilibrium of the candle and the scale. What Dujmušić founds intriguing is not the machine in itself, but the creation of life that it can make possible or contribute to. Nevertheless, in his Northern Mail and in the Reconstruction of the Breath, the transformation occurs without the machine’s creative activity. These transformations bring the art objects to life and stir up emotions in the observer just as a living being would do. Another red thread between the artworks in this series is the act of vanishing, which happens in a particular time span. Dujmušić’s artworks thus have a somewhat melancholic effect, as they literally disappear or destroy themselves before the observer’s eyes. The ice melts dramatically, ending in a pool of water with the floating stamp showing a white polar bear, the candle burns out and vanishes, leaving the scale on its own, the earth loses the form of a pyramid, the balloon deflates by the end of the exhibition, and the line is erased. By using fire, water, earth, and air, Dujmušić has involved the traditional four elements from the pre-Socratic philosophy, which had a significant influence on the Western culture. In his art, these four elements have been complemented with a fifth one, which various thinkers before him termed differently, from quintessence to idea and even love. What Dujmušić suggests as the fifth element is left to the visitors to explore and discover. Olga Majcen Linn Tekst iz kataloga | Olga Majcen Linn | Galerija VN Ivan Dujmušić: Objekti u tranziciji ”U ovoj seriji radova, preko raznih instalacija i objekata istražujem prolaznost. Zanima me estetsko iskustvo umjetničkog djela, čija je fizička promjena uvjetovana trajanjem u određenom vremenu. Na koji način instrumentalizirati to određeno trajanje kako bi postalo eksplicitno, i kakav emocionalni utjecaj taj proces ima na ljudsku percepciju.” - Ivan Dujmušić Ukidanje linije je rad koji se referira na centralnog umjetnika grupe Gorgona – Josipa Vaništu. Vaništa je u svojim crtežima u težnji k praznini, asketizmu, samooslobođenju reducirao crtež na jednu liniju težeći posvemašnjoj oskudnosti odnosno nultoj slici, kako je to sam objasnio u jednom intervjuu. Ivan Dujmušić se nadovezuje na Vaništin rad, na način da kreira robota koji nacrtanu liniju briše. Umjetnik je napravio korak dalje u odnosu na polazišnu točku u smislu da njegov stroj reducirani crtež po uzoru na Vaništu sveden na jednu liniju doslovno dovodi u nulto stanje. Kada stoj jednom pobriše liniju umjetnik je ponovno nacrta, da bi je stroj ponovno mogao obrisati, na taj način uvodeći sizifovski apsurdizam u sliku i sam proces slikanja. Postavlja se pitanje čiji je to rukopis – slikara koji tehnički iscrtava liniju putem špage ili stroja koji liniju entuzijastično briše i dovodi crtež u nultu sliku. Rezultat dugogodišnjeg boravka u Norveškoj je rad Sjeverna pošta. Svojim nazivom ovaj rad pomalo podsjeća na Fluxusov mail art i eksperimentiranje s poštanskom službom. Iako gromada leda u galeriju nije stigla poštom, povezana kao paket koji curi nad aluminijskim lavorom predstavlja podsjetnik na udaljenost, klimatske i kulturološke razlike koje poput blijedećih sjećanja na putovanja polako nestaju prvo cureći, a potom isparavajući. Također rad se referira na tekst Damira Sokića koji je objavljen povodom izložbe Demur,Petercol, Sokić u kojem se autor referira na poziciju umjetnika kao izgladnjelog i osamljenog polarnog medvjeda na krhotini leda. S tom osamljeničkom asketskom pozicijom, te pozicijom otuđenosti od ostatka društva poistovjećuje se i Ivan Dujmušić šaljući svoju krhotinu leda kao misao sa sjevera izravno u galeriju. Rekonstrukcija daha rad je također transformativne prirode. Referirajući se na poznati rad od Manzonija Dah umjetnika Ivan Dujmušić u svom radu upotpunjuje skultpuralnu instlaciju izlažući je pod staklenim zvonom. Transformativna priroda rada u ovom je slučaju vrlo spora, jer balonu treba više od mjesec dana da se ispuše, ali se umjetnik ovdje bavi istom temom kojom i Manzoni, a to je opsesija svijeta umjetnosti trajnošću odnosno vječnošću umjetničkog djela. Vjera u težinu kao mjeru rad je koji se djelomično referira na Jannisa Kounellisa, točnije na rad bez naziva koji je ovaj umjetnik izveo 1969. godine, držeći u ustima podložak sa svijećom koja je upaljena na otvaranju. Kao i mnogi drugi radovi ovog autora i plamen svijeće koji je ubrzo zgasnuo i njegovi tragovi su tu da mjere utjecaj pročišćavanja i tišine. Dujmušić svoju svijeću postavlja na poštansku vagu izvorno namijenjenu mjerenju težine pisama. Vaga mjeri težinu svijeće koja se otapa. U trenutku kada se svijeća otopi vaga bi trebala izmjeriti nulu. Na to se dobro nadovezuje posljednji rad u ovoj seriji Zakon situacije (The law of the situation) je rad koji ima oblik krnje piramide načinjene od zemlje. Stroj povrh kojeg je postavljena piramida stvara vibracije i razbija polako oblik piramide izravnavajući je. Ova iznimno referentna serija prožeta je promišljanjem raznih drugih umjetnika i njihovih opusa i pokazuje, kako je sam Dujmušić ustvrdio, iz koje umjetničke obitelji dolazi. Eksplicitno uvlačeći autore od kojih je učio citatima ili referencama u svoj rad pokazuje duhovno srodstvo no također i inkorporira dio energije radova te skupine umjetnika u svoju seriju. Ono što je zanimljivo da dijalog koji ostvaruje sa svojim duhovnim predcima Dujmušić često upotpunjuje strojem. Robotički autor, treskavi mehanizam koji protresa stabilnu piramidu, ekvilibrij svijeće i vage. Ono što Dujmušića tu zanima nije stroj po sebi, već kreiranje života koje stroj može omogućiti ili kojem može doprinijeti. U radu Sjeverna pošta kao i u Rekonstrukciji daha transformacija se događa i bez kreiranja stroja. Te transformacije čine umjetničke objekte živima i kod posjetitelja izazivaju, kao i većina živih bića, emocije. Još jedna poveznica ove serije radova je čin nestajanja koji se zbiva u određenom vremenu. Radovi stoga imaju pomalo melankoličan efekt jer doslovno nestaju ili se samodestruiraju pred očima posjetitelja. Led se dramatično otapa i ostaje voda sa plutajućom poštanskom markom bijelog medvjeda, svijeća dogorijeva i nestaje ostavljajući vagu samu, zemlja također gubi formu piramide, balon se ispuhuje i taj proces traje do kraja izložbe, a linija se briše. Upotrijebivši vatru, vodu, zemlju i zrak Dujmušić je obuhvatio i tradicionalna četiri elementa iz predsokratovske grčke filozofije koja je toliko utjecala na zapadnu kulturu. Zemlju, zrak, vodu vatru, upotpunio je još jednim elementom kao i mnogi drugi mislioci i stvaraoci prije njega koji su taj element nazivali raznim imenima od kvintesencije, preko ideje pa sve do ljubavi. Što Dujmušić sugerira kao peti element ostavljeno je posjetiteljima da spoznaju sami. Olga Majcen Linn © Copyright - Olga Majcen Linn http://www.kontejner.org/en/we-are/team-member/olga-majcen-linn |
NAGRADA THT - MSU.HR | MSU, Zagreb, 10. – 26. 3. 2016.Ulomak iz teksta "Nagrada THT - MSU.HR" | Boris Greiner | Dossier 16
"Ivan Dujmušić predstavlja zidnu instalaciju «Ukidanje linije». Rad, kako kaže autor, ima polazište u slici Josipa Vanište «Srebrna linija», no u njegovoj je interpretaciji ta vodoravna linija izvučena plavim pigmentom i počinje na zidu, zatim prelazi preko bijelog obješenog papira B1 formata i nastavlja se ponovo na zidu. Ispred nje, po konstruiranoj 'polici', pričvršćenoj tik ispred slike, prolazi nekakav aparat pokretan elektromotorom koji na sebi ima četkice koje pomalo brišu pigment s papira, pa na koncu dobivamo tek početak i kraj te linije na zidu. Proces brisanja traje nekoliko sati i on je, nažalost, jednokratan, tako da posjetitelji zapravo svjedoče tek rezultatu – ukinutoj liniji. Stiče se dojam obrnuta procesa, za razliku od proizvodnje slike, ovdje je vrlo malo vremena potrebno da bi se ona učinila, dočim je njena eliminacija dugotrajna. Konačnica je također obrnuta zato što predstavlja njeno iščeznuće a ne postojanje. Tragovi na zidu, međutim, svjedoče njenom kratkotrajnom i sada već bivšem životu i efikasno postavljaju pitanje sadržaja, na što je smjesta i odgovoreno zamjenom ideje sadržaja s konkretnog poteza u konkretnom okviru slike u proces njena nastanka i nestanka, dakle, kao sadržaj je definiran određeni vremenski period, što i proizlazi iz naziva koji označava radnju. Pomalo se nameće i prispodoba Sizifova posla, no, također u obrnutom smislu. Trud je uložen u eliminaciju a ne proizvodnju, dakle, u silazak a ne uspon. U referentnom odgovoru Vaništinoj premisi o ustanovi horizonta kao činjenice koja razdvaja zemlju i nebo, koja razdvaja ono konkretno od onog što nekonkretno postoji, što se pak metaforički može protegnuti i u univerzalnije dimenzije, Dujmušić kao da ukida prostorno razlikovanje i uvodi vremensko. Ili, budući se piše slijeva nadesno, a tako valjda i povlači linija, stroj što ukida liniju ide također tim putem, stoga je ovdje proces nastanka i nestanka predstavljen na pravcu po kojem istim smjerom prvo ide nastanak, da bi njegovu egistenciju dokinulo brisanje, što ide istim putem malo iza njega, a što zapravo i odgovara našem prolasku životnim pravcem. Tehnološki, ukinuta slika i dalje ostaje slika, u formi bijelog prozora u bijelini galerijskog zida o čijem postojanju informira početak i završetak plave linije. Višestruko grananje mogućih tumačenja ove elementarne situacije uvrštava Dujmušića na moj popis mogućih dobitnika nagrade." Boris Greiner © Copyright - Boris Greiner www.petikat.com/greiner cijeli tekst na linku: http://dossier16.petikat.com/dossier/8/16/nagrada-tht-msu-hr |
© All Images reproduced on this site are the property of Ivan Dujmusic unless stated otherwise and may not be used without the written consent of Ivan Dujmu
|